zaključaka međunarodnog Simpozija o meteorološkim tsunamijima, Vela Luka, 19-21. lipnja 2008. godine.
Prije trideset godina, 21. lipnja 1978. godine, Velu Luku je pogodila jedna od najrazornijih elementarnih nepogoda u njenoj novijoj povijesti. Valovi «šćige» visine do 6 metara, u narodu još i zvani «plimni valovi» a u stručnoj literaturi nazvani meteorološki tsunamiji, poplavili su priobalne građevine i infrastrukturne objekte izazivajući ogromnu štetu u samom mjestu. Točno trideset godina poslije, od 19. do 21. lipnja 2008. godine, upravo u Veloj Luci je održan međunarodni znanstveno-stručni simpozij o meteorološkim tsunamijima, organiziran od strane Općine Vela Luka i Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita.
Simpozij je okupio dvadesetak vodećih stručnjaka iz područja geoznanosti iz Europe i svijeta, napose iz područja fizike mora i meteorologije. Svjetski stručnjaci su dokumentirali i znanstveno opisali slične pojave koje su opažane u Sredozemlju i svijetu, primjerice na Malti, Balearskom otočju, Japanu, obalama Novog Zelanda i drugdje. Prikazani su filmski i fotografski zapisi jadranskih meteoroloških tsunamija koji su se u zadnjih trideset godina dogodili u Veloj Luci, Starom Gradu, Malom Stonu i otoku Istu. Dan je i prikaz starijih i novijih istraživanja u Jadranu, stavljajući naglasak na objašnjenje uzroka ovog fenomena u atmosferi, prijenosa energije prema moru i stvaranja valova na otvorenom moru, te njihovo višestruko pojačavanje unutar navedenih zaljeva putem slobodnih oscilacija - seša odnosno «šćiga». Ta istraživanja su konačno potvrdila da je uzročnik razornih valova koji su opustošili Velu Luku 1978. godine bio u atmosferi, a dvije preostale hipoteze nastanka tih valova, potres i podmorsko klizište, su odbačene. Također, pokazano je da je uzročnik razornih valova na Istu, Starom Gradu i Malom Stonu također u atmosferi. Naposljetku, dani su i prijedlozi za daljnja istraživanja ovog fenomena, budućeg sustava za upozoravanje dolaska meteoroloških tsunamija u Jadranu, te koraci koje bi bilo nužno načiniti da bi se takve ideje, programi i projekti proveli u djelo.
U uspostavljanje ovakvih sustava potrebno je uključiti kako lokalnu zajednicu tako i nacionalne agencije za zaštitu Jadrana i prevenciju katastrofa, te razna ministarstva koja u svojoj nadležnosti imaju istraživanja i zaštitu Jadrana: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Ministarstvo zaštite okoliša, i druga. Budući hrvatski centar za operativnu oceanografiju trebao bi u svojoj nadležnosti imati i od Simpozija predložene sustave praćenja i upozoravanja na nailazak meteoroloških tsunamija, koji bi postao sastavni dio sustava civilne zaštite i sustava upozoravanja lokalnog pučanstva na nepogode vezane s morem. Tek tada bismo mogli postati ravnopravan dio međunarodne operativne oceanografske zajednice koja, upravo preko UNESCO-vog međuvladinog tijela za tsunamije u Sredozemlju i povezanim morima, koordinira razvoj sustava upozoravanja za tsunamije u euro-mediteranskom području. To i jest najvažniji zaključak ovog skupa, te se nadamo da će napori koji će uslijediti biti prepoznati od nacionalnih i lokalnih struktura i političara koji su odgovorni za zaštitu ljudi, dobara i infrastrukture na hrvatskom Jadranu.
Organizacijski odbor Simpozija
